Koliko ozbiljna bila ruska invazija na Ukrajinu, strateški najvažniji događaj posljednjih sedmica bio je globalni ekonomski rat između Rusije s jedne strane te SAD-a i njihovih saveznika s druge

Strateški interesi Rusije u Ukrajini dobro su poznati. Geografija i povijest Rusije prisiljavaju njezine lidere da stvore i očuvaju tampon-zonu između Moskve i velikih sila u zapadnoj Europi te da osiguraju pristup Crnom moru. Ukrajina je ključna za oba cilja. Ali izvan Ukrajine Kremlj doživljava širenje zapadnog utjecaja na istok, uključujući i Rusiju, kao modernu prikrivenu invaziju koja prijeti ruskom režimu, piše analitičarka Antonia Colibasanu iz Geopolitical Futuresa.

Izazov Kremlju nisu zapadne organizacije poput NATO-a i Evropske unije, već socio-ekonomski model koji je omogućio Zapadu da pobijedi u hladnom ratu i koji je nagnao istočne Europljane da se požele pridružiti Zapadu. Kada je postao predsjednik Rusije 2000. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza i ekonomske krize 90-ih, Vladimir Putin je naslijedio razorenu zemlju. Mnogi Rusi razmišljali su o pridruživanju Evropskoj uniji, nadajući se da će usklađivanje sa Zapadom donijeti bolji život.

PRIORITET RUSKOG ESTABLIŠMENTA

Prioritet ruskog establišmenta bila je stabilizacija i obnova zemlje. Putin je samo želio politički preživjeti. Slijedeći primjer bivših uspješnih ruskih lidera, on je centralizirao vlast. Znajući da su mu potrebni stabilnost i rast kako bi usporio iseljavanje i riješio narušenu rusku demografiju, nastojao je Evropu učiniti ekonomski ovisnom o Moskvi. S obzirom na povijest i trenutačnu ravnotežu snaga, identificirao je Njemačku kao oslonac svoje strategije ovisnosti.

Ruske veze s Njemačkom bile su ključne za širenje poveznica s Evropskom unijom, ali to je bio samo početak ruske strategije u Evropi. Rusija je otvorila svoju ekonomiju ulaganjima, uspostavila veze diljem kontinenta i pokušala shvatiti unutarnje djelovanje birokracije Evropske unije, prenosi Oslobođenje

Uspostavila je bliske poslovne veze s Italijom, Francuskom, a kasnije i Mađarskom te izgradila političku mrežu koja će pomoći širenju njezina utjecaja u Evropi. Za Moskvu je spoznaja o evropskim ranjivostima bila jednako važno kao i izgradnja njezina gospodarstva i izgradnja Rusije kao stabilne ekonomske sile.

Kremlj se također nastojao priključiti Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) kako bi uspostavio dublje odnose s najvećim svjetskim ekonomskim faktorima. U tom procesu Rusija je imala koristi od stranih ulaganja i naučila je kako funkcionira globalna ekonomija, izgrađujući partnerstva ne samo sa zapadnim ekonomijama nego i s drugim ekonomskim silama.

Jedini problem bio je u tome što Kina, njezin glavni saveznik protiv Zapada, nije bilježila ubrzani rast kojem se nadala i što je još uvijek uvelike ovisila o američkom tržištu, dajući Pekingu ograničenu mogućnost suprotstavljanja interesima SAD-a u svijetu i prisiljavajući Rusiju da zadrži fokus na Evropu.

ŽIVOTNI STANDARD POD PUTINOM

Prosječni Rusi uvidjeli su poboljšanja u svom životnom standardu pod Putinom. U većim ruskim gradovima život je bio sličan onome na Zapadu. Međutim, kada je postala glavni igrač na energetskom tržištu, Rusija je također povećala svoju izloženost globalnim ekonomskim ciklusima.

Evropska ekonomska kriza 2010-ih zahvatila je i Moskvu. Ruska ekonomija općenito je ostala slaba, a jaz između urbanih i ruralnih područja i dalje je opasno velik, potencijalno ugrožavajući Putinovu kontrolu. Istodobno, Zapad je ponudio atraktivan model kako bi konkurirao Rusiji. Kremlju nije smetao toliko rastući zapadni utjecaj u ruskoj tampon-zoni koliko činjenica da bi obični Rusi mogli gledati na zapadnu Evropu i tamo vidjeti bolji model za političku organizaciju i gospodarski rast.

Onda je došla pandemija. Ruski predsjednik se očito bojao da bi ekonomska nesigurnost uzrokovana covidom-19 mogla ugroziti ekonomsku sigurnost i stabilnost njegove zemlje. Kako su najgori društveno-ekonomski učinci pandemije izblijedjeli, akcija protiv Zapada postala je goruća. Sa stajališta Kremlja, ovo je bio jedinstven trenutak.

SAD pokušava smanjiti svoju prisutnost u Evropi i umjesto toga se usredotočiti na indo-pacifičke i domaće probleme. Drugim riječima, iz Kremlja se transatlantski savez i Evropska unija doimaju slabima. Što je najvažnije, ruski čelnici vjeruju da su stekli dovoljno spoznaja o načinu na koji Zapad funkcionira i da se mogu učinkovito boriti protiv njega.

RUSIJA SE GODINAMA PRIPREMA ZA SUKOB SA ZAPADOM

Rusija se priprema za sukob sa Zapadom barem od ranih 2000-ih. Osim što je gomilala devizne rezerve, Moskva je izgradila trgovinske blokove i produbila odnose s projektima poput Euroazijske ekonomske unije. U Evropi je potaknula Njemačku da postane ovisna o ruskom prirodnom plinu, što je, kako je danas postalo očito, iznimno otežalo Evropi prekid uvoza ruskog energenta. Prijelaz s plina zahtijevao bi od Evrope izgradnju nove infrastrukture, što je skup i dugotrajan proces.

Blisko njemačko-rusko partnerstvo koristilo je i europskoj strategiji Kremlja na druge načine. Na primjer, Evropska unija je planirala učiniti Dunav potpuno plovnim kroz uspostavu dodatnih kanala, povećavajući povezanost srednje Europe s Crnim morem. To bi Evropi dalo veću moć nauštrb Rusije u ovom trenutku, kada je rat u Ukrajini nametnuo preusmjeravanje komercijalnih tokova s Crnog mora na mnogo skuplje kopnene rute. Umjesto toga, pozitivni odnosi s Moskvom učinili su da se projekt učini nepotrebnim i on je nestao iz vidokruga.

Nije slučajno da je nakon 2012., prve pune godine u kojoj je plinovod Sjeverni tok 1 bio operativan, Evropa oklijevala u usvajanju politike koja bi se mogla smatrati proturuskom. U Njemačkoj jednostavno nije bilo interesa da se to provede. Također, nije slučajno da su odnosi između SAD-a i Njemačke tokom tog vremena zahladili.

SAD je trebao Njemačku koja će predvoditi Evropu ili barem zadržati neutralnost kako bi spriječio Rusiju da proširi svoj utjecaj u Evropi dok se SAD povlači. Činjenica da se Rusija pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2012. dala joj je još veću snagu u svjetskoj ekonomiji.

KREMLJ JAČA SVOJ UTJECAJ

Također je vrijedno napomenuti da je Kremlj koristio osobne odnose kako bi ojačao svoj utjecaj. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder postavljen je da vodi Sjeverni tok 1. Nord Stream AG je također angažirao bivšeg finskog premijera Paava Lipponena kao konzultanta za ubrzanje procesa izdavanja dozvola u Finskoj.

Bivši italijanski premijer Matteo Renzi bio je u upravi Delimobila, ruske kompanije za uslugu prijevoza. Bivši finski premijer Esko Aho bio je u upravi najveće ruske banke Sberbanka. Bivši austrijski kancelar Christian Kern podnio je ostavku na mjesto u upravi ruske državne željezničke tvrtke u prvim danima rata u Ukrajini, dok je drugi bivši kancelar, Wolfgang Schüssel, ostao u upravi ruskog Lukoila. Ovo je samo kratka lista istaknutih političara, od kojih su svi imali barem neki utjecaj na vanjsku politiku svoje zemlje. Oni su svakako bili korisni za ruski gospodarski rast i napredak ruske ekonomske strategije u Evropi.

Bliska suradnja s Evropljanima u posljednja dva desetljeća omogućila je Rusiji da nauči što je važno za stabilnost njihovih zemalja. To je također pomoglo Kremlju da bolje razumije njihove političke programe i podupire ciljeve koji idu u njegovu korist. Na primjer, Rusija je s entuzijazmom podržavala mnoge zelene politike, poput njemačke odluke da odustane od nuklearne energije, što je dovelo do većeg oslanjanja na ruski plin. No, Rusija je otvoreno podržavala populističke stranke diljem Evrope i učinkovito koristila informacijski rat, a sve u pokušaju da destabilizira i konačno podijeli Europu.

BLISKI ODNOSI S NEPRIJATELJIMA ZAPADA

Globalno, Rusija održava bliske odnose s tradicionalnim neprijateljima i konkurentima Zapada. Ulaskom u WTO dobila je snažniju poziciju na globalnoj pozornici, koju koristi za unapređenje utjecaja i interesa novih globalnih faktora, uključujući zemlje BRICS-a, koje uključuju Brazil, Indiju, Kinu i Južnu Afriku. Iako su rezultati bili skromni, Rusija je promovirala skupinu kao alternativu Zapadu i nastavila se fokusirati na izgradnju veza s Kinom i Indijom, uspostavljajući veze za koje se nadala da će se održati u potencijalnoj konfrontaciji sa Zapadom, koju vidimo danas.

Kako bi se suprotstavila sadašnjim sankcijama, Rusija je zatražila pomoć Kine. Euroazijska ekonomska unija daje joj mogućnosti za nastavak poslovanja sa svijetom. Istodobno, ruska prisutnost na Bliskom istoku i u dijelovima Afrike pomaže joj da zadrži visoku cijenu nafte, odnosno dovoljno visoku da može nastaviti plaćati svoje račune. Utjecaj na Bliskom istoku i u Sahelu, dva vrlo nestabilna, ali resursima bogata područja, također daje Rusiji veći utjecaj nad svjetskim gospodarstvom.

U izgradnji svoje mreže Rusija se pokušala usredotočiti na ekonomiju i iskorištavanje slabosti u globalnoj mreži. Proširila je svoj utjecaj u inozemstvu, pazeći da ovisnosti koje je ohrabrivala budu dovoljno jake da joj omoguće utjecaj, ali dovoljno labave da joj dopuste povlačenje kad je potrebno. Ruska strategija svakako ima svoje slabosti, ali Rusija ima mogućnosti suprotstavljanja Zapadu tokom trenutnog globalnog ekonomskog rata.

FRAGMENTACIJA EU

Podrška fragmentaciji Europske unije kroz svoje gospodarske veze u Europi i korištenje znanja o evropskoj politici koje je stekla tokom godina vjerovatno su najvažniji elementi ruske strategije. Onog trenutka kad europski građani osjete posljedice zapadnih sankcija, blok će postati krhkiji, što će Rusiji omogućiti da iskoristi slabosti Evropske unije.

Svijet svjedoči prvom gospodarskom svjetskom ratu modernog doba. Pravila su nedefinirana, a globalna ekonomija je složena, što znači da je kolateralna šteta neizbježna i često nepredvidljiva. Polako postajemo svjesni posljedica koje sankcije Rusiji imaju na globalnu ekonomiju.

Manje su jasni instrumenti koje Rusija može upotrijebiti protiv Zapada. Kako će to promijeniti svijet, zasad je nepoznato. Sve što možemo učiniti je osvrnuti se na ono za što se Rusija pripremila i pretpostaviti što bi moglo uslijediti. Ovo je samo početak, zaključuje Geopolitical Futures.